Tračak svjetla zabljesnuo je tramvajsku prugu, svjetlost se na trenutak pretočila u suton nad gradom i prizor postade zlatan. Ulica. Buka. U umu muk. Ljudi. Opijen narančastim bljeskom, moj pogled klizi po kamenim pločama, izlog u kojem svijetli Swarovski kristal. Buka motora. Očarana, sjajim. Mislim da me nitko ne vidi i osjećam kao da klizim kroz prostor. Snažna sam ali me ni tlo ne osjeća. Smjestim cijelu situaciju u jedan kadar, točno znam na kojoj visini bih držala kameru. Ljudi, detalji na pročelju zgrade, napadne reklame prepunih trgovina. Ali mobitel je ugašen. Nastavljam hodati, tužno. Ne poznajem niti jednu osobu koju toliko može oneraspoložiti nedostatak kamere, ali eto – mene da. Pitam se primjećuju li ljudi oko mene ovaj prizor, vjerojatno ne. Samo bezglavo lutaju u gomili. Razmišljaju o problemima za koje će kasnije shvatiti da nisu bitni. A ja razmišljam kako bi genijalno bilo približiti viziju ovoga prostora ljudima oko mene, baš u ovom savršenom trenutku, da i oni vide tu ljepotu.
***
Podne je, svjetlost je blijeda i siva. Nebo nema utjecaj samo na izgled moje okoline već i na mene samu – kako vidim i osjećam svijet oko sebe. Ono što me okružuje je određeno mojom vlastitom perspektivom. Ponekad sam na osunčanoj livadi punoj mirisnog poljskog cvijeća, ponekad usred zgrada osvijetljenih jednoličnim zasljepljujućim svijetlom. Oko vidi ljepotu ili bezbojnost prizora, bira kadrove, promatra scene koje se nižu, slažem svoju priču .
Sjedim pored prozora,vidim bijele dimnjake na krovu zgrade preko puta. Čini mi se da inače nisu toliko bijeli. Sivo nebo u pozadini pokušava mi zamutiti pogled. I ako sada čitate ovo polako, zamišljajući ovaj prizor, u sliku uključujete i vlastiti odnos prema ovome/onome vremenu. Niste ovdje, ali ste tamo no ipak te riječi su tek opis. Opis mojeg trenutka u prošlosti. Vidim da je opis tog trenutka tek blijeda slika onoga što sam vidjela. Ne čini se uzbudljivim niti obećavajućim. No, čini li se i Vama tako zato jer sam ja tako rekla ili zato jer vam se već i isprva tako učinilo pa sam jednostavno upotpunila vašu zamisao? Što je – stvarno?
Nastavimo dalje. Na prozorskoj dasci su ostatci bijele i ljubičaste svijeće. Vosak se otopio i izgleda poput kamenih oblaka. Kako to da ranije nisam vidjela skamenjenu kapljicu glatkog, masnog, bijelog voska? Visi sa daske ispred bijelog zida, to je razlog. Ranije sam sklopila prizor od onoga što mi je bilo najlakše vidjeti. A sada – pronašla sam čitavi novi element, novi prizor koji bi stao u objektiv i prikazao malo savršenstvo trenutka stvarnosti
,baš poput slike ulice s početka teksta. Punim prizor detaljima: sivo nebo, bijeli dimnjaci i prozorska daska na kojoj su figure mitskih bića, rastopljena masa blijedo ljubičastog voska, igraća karta iz parka i par staklenki začina.
Sve je u perspektivi. Svemir je sve oko nas i time svemir čini gomila prizora koje vidimo svaki dan. Dakle sastoji se od detalja koji čine prizore, a detalji ujedno i čine ovaj naš svijet posebnim. U dobu smo tehnologije, koja djeluje ponekad savršeno, uvijek programirano čak i magično. A stvarnost? Koliko je samo naša zaboravljena, osobna stvarnost, koju nam nitko drugi ne nameće, savršena zbog svih svojih detalja. Shvaćam da, ako želim uistinu živjeti i ostvariti svoje snove, moram odabrati i stvarati vlastitu stvarnost. Pomoći će mi svemir sam po sebi. Lijepe stvari dolaze same od sebe ako im dopustim. Jedino ja biram hoću li osjetiti tu ljepotu i biti dio svojeg vlastitog ,,prizora“ svakoga dana. Jedino je na meni da napravim taj izbor. Ja biram svoju stvarnost, prihvaćam ju i živim ljepotu svakog prizora, svakog kadra , svake scene. Iz sata u sat, iz dana u dan nižu se prizori , u kadru je bljesak tramvajske pruge, bijeli dimnjak, rastopljeni vosak, zgužvana igraća karta… Moje oko bira dijelove stvarnosti i tako stvara collage koji je slika samo moje, osobite stvarnosti. I često me te slike toliko vesele da se čini kao kraj svijeta jer mi je baterija na kameri prazna. Želim uhvatiti te djeliće stvarnosti i spremiti u virtualnu mapu i kada ju otvorim da ti djelići opet ožive, zamirišu ,zabljesnu i polete …ka nekom drugom oku… Koje bira/stvara svoju stvarnost…
