Kiša. Tamne kapi slijevaju se niz prozore. Zemlja uživa u ljepoti, a ljudi razočarani promjenom vremena sjede u kućama. Stabla njišu grane prepune lišća u ritmu protoka vremena, dok se kosovi kupaju po barama u udubinama na cesti. Miris bilja i kiše osjeti se, ulazi nam kroz pore, obavija nas dok radimo uobičajene stvari. Blago ohlađen povjetarac miluje nam kožu. Po ulici se igraju duhovi prijašnjih stanovnika koje nitko ne zamjećuje. Grad je obavijen plaštem nevinosti.
Sjedim na klupici u parku, pod hrastom lužnjakom i jedino društvo pravi mi stari ćuk u duplji, kojeg možda više i zamišljam nego što zaista tamo jest. Razmišljam o životu izvan grada dok se ljetne kapi cijede niz kosu, ostavljajući trag na ramenima. Ljepota svijeta je odjednom snažno prisutna, a kiša priča priče tisuću svjetova. U pravilnim razmacima, ona svira i kucka o lokvu pokraj, po kamenoj stazi slijevaju se brzaci.
Ustajem i odlazim. Nespretnom kretnjom očešem rub klupe, spotaknem se i svom silinom zagazim u tu lokvu vode do gležnja. Kiša se glasno nasmije i umjesto već pripremljene ljutnje počinjem se smijati s njom. Jedan par očiju, koji me krišom promatra kroz procjepe roleta na prozorima, nestaje kada se uvjeri da sam to – samo ja.
