Festival svjetske književnosti u dva su dana posjetili učenici sva četiri razreda naše škole na tri zasebna festivalska događaja. Ovo su njihovi dojmovi:
Prvi tjedan škole, 7. rujna, maturanti su u pratnji profesorice Makoter posjetili Kino Europa u Zagrebu u sklopu kojeg se održava Festival svjetske književnosti.
“Kako talijanski književnici spašavaju svijet” – bila je tema predavanja koje smo slušali.
Predavanje je održala talijanska autorica Benedetta Centovalli koja je vrlo cijenjena u Italiji. Gđa Centovalli nam je objašnjavala statistike o talijanskim izdavačima, autorima, tzv. uvozima i izvozima. S obzirom da je predavanje bilo na talijanskom, u uhu smo imali slušalicu i imali smo simultani prijevod – dakle, mogli smo povezivati njezine riječi s podacima na slide showu i na taj način usavršavati talijanski jezik.
Bilo mi je izuzetno drago prisustvovati festivalu ovog tipa gdje je predavanje bilo inspirirano ljubavlju prema književnosti, a predavačica je svoj javni nastup izvrsno odradila i sve što je htjela strastveno nam je prenosila iz minute u minutu.
U sklopu književne matineje 7. rujna, učenike prvog i drugog razreda dočekao je pisac iz Bosne i Hercegovine Josip Mlakić. Pisac nam je predstavio svoju novu knjigu Planet Friedman. Knjiga govori o budućnosti planeta Zemlje kojom će vladati bogati ljudi bez osjećaja. Tema knjige me zainteresirala, čini mi se zanimljiva i možda ću je pročitati.
U četvrtak 8. rujna, mi, učenici drugog, trećeg i četvrtog razreda, tijekom panela na pozornici Kina Europe, imali smo priliku ući u um Ivane Šojat-Kuči, autorice romana Unterstadt. Iako nitko od nas do tada nije bio upoznat s njezinim djelom bilo je zanimljivo slušati njezin put od smišljanja priče do gledanja svojega djela na kazališnoj pozornici.
Čim smo ušli u zgradu dobili smo autoričin prikaz vlastitog romana ali i njezinih čitatelja. S obzirom da je napisala knjigu koja sadržava mračne elemente poput opisa depresije, pokušaja samoubojstva, abortusa i posljedica rata bilo je neobično na sceni vidjeti ženu u ružičastim tenisicama, koja je zračila pozitivnom energijom. Već kroz prva pitanja „navukli“ smo se na priču mračnih motiva i energičnu osobnost autorice.
Ako će išta privući pozornost na djelo koje spominje strahote rata to je činjenica da sadrži uzbudljive, ali strašne dijelove koji su zapravo istiniti. Autorica je s nama podijelila da je motivaciju za pisanje svoga djela dobila nošena osobnim idealom istine koja se treba čuti. Priznala je da se smatra glasom onih koji se boje progovoriti a što je zapravo vrlo časno. Kao što je i sama rekla, biti buntovnik nije vrlo lako, u prošlosti bi bio pogubljen onaj koji bi si pripisao tu ulogu. Inteligentno je izjavila da u svakom društvu preuzeti ulogu žrtve znači učiniti tešku ali plemenitu stvar, ali i da se tim idealom nerijetko manipulira.
Spisateljica je napomenula i to da „spašava“ fotografije (s njima se okružuje dok piše) koje prikazuju ljude koji su je pratili u spomenutom periodu njezinoga života. Ona se okružuje licima zaboravljenih osoba koje naposljetku postaju protagonisti njezinih djela. S obzirom na tu izjavu i činjenicu da je intervjuirala pišući svoj roman značajan broj ljudi, nije teško povjerovati da su opravdane pohvalne kritike njezinih čitatelja, da su njezini opisi vrlo realni, te da likovi posjeduju iluziju kao da su stvarni. Autorica je to potvrdila izjavom da suosjeća sa svojim likovima na vrlo visokom nivou. Dok piše, postavi se u kožu lika te empatično osjeća njihovu bol. Također je priznala da se postavila u dva lika svoje knjige, jer kao što je rekla „ Ako neki autor tvrdi da ga nema u svom djelu laže.“
Autorica je prikazala svoju inteligenciju te odvažan način razmišljanja s odgovorima na pitanja kao što su abortus i psihijatrija. Tvrdeći kako po pitanju pobačaja ljudi najčešće polemiziraju o tome je li dijete živo dok je u fazi fetusa ili ne, bez ikakvog obzira na ženu koja prolazi kroz strahote. Na temi psihijatrije s nama je podijelila svoje mišljenje kako ljudi u našoj sredini smatraju većom sramotom posjet psihijatru od primjerice vožnje u pijanom stanju, nazivajući psihijatriju tabu temom. Da je autorica iznijela sasvim točan zaključak neočekivano je dokazao događaj za vrijeme promocije: u vrijeme dok je na ekranu prikazivan isječak iz predstave i to scena koja prikazuje dramsko lice u trenutku najveće patnje i kad se sukobljava s članom svoje obitelji ispovijedajući se o svom teškom životu, te patnjama koje je prolazilo kroz depresiju (scena vrlo realno i dobro odglumljena), mogla sam čuti smijeh posjetitelja iza sebe.
Na kraju mogu iskreno reći da sam cijelo iskustvo smatrala zanimljivim te da sam dobila želju da zapravo pročitam djelo Unterstadt što dokazuje da je autorica vrlo uspješno predstavila svoju knjigu.
Tekstovi: Nika Reicher, Vladimira Iva Rimac, Lara Tomić
Foto: PUG
