Kada ti u goste dolazi osvajač Zlatne Arene za najbolji film, dobitnik brojnih domaćih i inozemnih nagrada za svoj filmski i scenski rad, profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, pa još kad ti dolazi govoriti o svom filmu „Sam samcat“ kojeg smo pogledali prije dva tjedna, a koji je prije nekoliko dana nagrađen za najbolju režiju na beogradskom Festu – onda je to poseban praznik za ljubitelje filmske umjetnosti kakvih u PUG-u ne manjka.
Povod je, dakle, bio film Sam Samcat u kojoj glavnu mušku ulogu glumi Rakan Rushaidat, a sporednu Miki Manojlović. Film je sav satkan od atmosfere – nabacanih motiva kroz koje prolazi otac nakon bračnog brodoloma dok kroz birokraciju, obiteljske odnose, roditeljske nedoumice i sveopći košmar sam samcat pokušava dovesti svoj život u red i shvatiti sistem oko sebe.
Film nije prvoloptaški i stoga lako gledljiv, ali njegova tema razvoda roditelja i budućih odnosa sa djetetom itekako rezonira u srednjoškolskoj populaciji.
Razgovor su moderirale Divna i Lea, a bilo je i pitanja iz publike, naročito vezano uz planove nekih učenika da se glumom i režijom bave i profesionalno.
Čuli smo razmišljanja gospodina Jelčića o usporedbi rada u teatru i rada na filmu, saznali smo kako se osjeća redatelj kada glumi u djelu drugog redatelja (kao on u seriji Novine Dalibora Matanića), saznali smo što njega inspirira u radu s glumcima i kako doživljava film općenito i sebe u njemu.
Pamtit ćemo riječi kojima nas je g. Jelčić pokušao usmjeriti, ukazujući na važnost promišljanja svojom glavom, nepodlijeganja dominirajućim vanjskim utjecajima, komercijalizaciji i unificiranju – poentirao je imperativom „Budi svoj!“ podsjetivši nas (da li slučajno ili ne) i na Šenoinu istoimenu pjesmu.
Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvine se nada,
Al’ svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi.
Da, zbilja goni s uzglavja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!
(A. Šenoa – Vijenac, 1874.)
