Mjesec je obasjavao Washington. U tmini se dala razaznati silueta visokog muškarca. Jack se zaustavi ispred jedne naizgled bogate kuće, pročeprka po džepu i uđe u nju. Skine kaput i obrati se Mikeu, prijatelju s kojim je dijelio stan: “Uf, koja ledara! Smrznuo sam se! Imamo li nekog pića?”
Iz sobe se začuje mrmljanje, što Jack protumači kao potvrdan odgovor. Otvori ormarić, uzme staklenu bocu te je polagano usmjeri ka čaši, kadli začu glasan pucanj iz sobe. Naglo ispusti bocu koja se raspe po podu u barem tisuću komadića stakla. Panično preskoči staklo i utrči u sobu. “MIKE! KOJI VR..!” zaurla, ali prekine ga još jedan pucanj koji ga je, na sreću, za dlaku promašio. Napadač projuri pored rastresenog Jacka koji je, još u šoku, bio na podu, otvori vrata i nestane. Nekoliko trenutaka poslije, Jack se sabere, podigne i pogleda oko sebe. Pogled mu uplašeno zastane na nešto nalik krvavoj vreći nasred kreveta. Promatrajući je, Jack odjednom užasnuto shvati da je ta vreća zapravo ljudsko tijelo. S nevjericom se približi i spozna da je to prijatelj s kojim je dijelio stan, Mike. Košulja mu je bila razderana, a prsa prekrivena ubodnim ranama. Promatrajući pomnije, Jack s gađenjem shvati da je lice njegovog mrtvog prijatelja također krvavo i izranjavano. Strese se, brzo zgrabi telefon te prestravljeno počne tipkati brojeve.
Idućeg jutra sunčeve zrake prodirale su kroz prozore jedne vesele kuće u kojoj je vladalo isto takvo raspoloženje. Dvoje djece uzbuđeno je gledalo u svog oca kako jede jagode dok su mu skandirali: “Je-di! Je-di! Je-di!”. Taj predani otac munjevito je i halapljivo proždirao sočno voće kako bi ih zabavio. Naposljetku si u usta ugura šest jagoda odjednom, po njima poprska šlag i u trenu sve to proguta. Djeca su klicala, a on im se skromno smiješio.
“Uh, dobro da mama nije ovdje, ubila bi nas”, reče djevojčica. Njezin brat blizanac kimne glavom. Oboje su imali dvanaest godina i bili su iste visine. Djevojčica Lily imala je gustu smeđu kosu, a na sebi je imala šarenu odjeću koju je često sama kombinirala. Zelene su joj oči bile vesele i razigrane, a ona uvijek spremna za uzbudljive, ponekad nepromišljene pothvate.
Njezin brat, imenom Timothy, bio je njezina čista suprotnost. Jest, njegova kosa bila je iste smeđe boje, raskuštrana na sve strane, ali njegove smeđe oči odavale su njegovu postojanost i promišljenost. Njihov otac, Mortimer imao je plavosmeđu kosu koja mu je padala do ramena s elegancijom o kojoj su njegova djeca mogla samo sanjati. Što se tiče karijere, bio je dobro plaćen policijski istražitelj, ali taj mu je posao s vremenom dozlogrdio. U slobodno vrijeme bavio se pisanjem romanâ i poezije. Telefon u dnevnoj sobi zazvoni. Lily se ustane i javi.
“Halo?” Okrene se prema ocu. “Za tebe je”, reče.
“Halo?” Slušajući glas s druge strane linije polagano se počeo mrštiti te nakon nekog vremena izusti: “Da, da. Dobro, ok”, i poklopi.
“Što je bilo?” upita Lily, iako je naslućivala odgovor.
“Slučaj. Ubojstvo, nedaleko u gradu”, žustro odgovori i ode u hodnik po jaknu. Lily se namršti i prozbori: “O, da, znam što to znači”, ljutito gledajući u brata, “znači da će on opet sebično ići hvatati kriminalce bez da se brine što će biti s nama i njim samim ako pogine.” Timothy trepne. U tom trenutku njegova je sestra nevjerojatno nalikovala i zvučala kao njihova majka.
“Ne brinite se, mama stiže za petnaest minuta”, reče držeći kvaku izlaznih vrata. Pogledao je svoju djecu, ljutiti pogled kćeri i radoznali pogled sina. Nešto ga je štrecnulo u srcu, kao i sve ostale pute kada odlazi na posao i pita se hoće li opet vidjeti svoju obitelj.
Kasnije, na mjestu zločina, Mortimer je oprezno promatrao tijelo. Pogled mu nakratko zastane na žrtvinom licu. Podigne svoje crne naočale za vid i zamišljeno se zagleda u mrtvaca. “Čini se kao da se ubojica nije žurio”, reče Mort zamišljeno. “Hladnokrvan ubojica?” odvrati William, njegov kolega. Za razliku od Mortimera, Willova kosa bila je neukrotiva i skoro riđa. Bio je oženjen i po naravi malo više nestrpljiv i buran, ali izuzev toga, dobar čovjek.
“Ili sadist”, mračno će Mort.
“Vjerojatno oboje. Jesi li primijetio da mu rana na licu ima čudan vijugast oblik poput slova S?” upita Will. Mort kimne potvrdno i odgovori na poziv koji je upravo primio. Zadovoljno se nasmiješi. “Imamo svjedoka i sumnjivca”, reče.
Ubrzo su Mort i Will bili pred stanom svjedoka.
“Jack… Cavirk?” upita Will. Jack službeno kimne.
“Ovo je moj stari prijatelj, Stan koji me primio kod sebe dok se ne okonča istraga “, reče pokazujući na visokog, mišićavog i naizgled starijeg muškarca koji je stajao pored njega. Crna kosa pokrivala mu je lice, ali je usprkos opakom izgledu bio potpuno miran i strpljiv. Njegove zelene bistre oči munjevito su prelazile preko Morta i Williama.
“Zdravo”, reče iznenađujuće mekim glasom.
“Hajde, uđite”, odvrati Jack. Oni uđu, a Stan se uputi prema svojoj sobi.HAKOM
“Ako kanite i njega ispitati”, reče Jack stišavajući glas, “molim vas budite obzirni. Imao je predivnu zaručnicu Sheileen koja je iz nepoznatog razloga počinila samoubojstvo dan prije vjenčanja. Otad joj redovito posjećuje grob, a u međuvremenu nije viđao nikog drugog. Jadničak.” “U redu, imat ćemo to na umu”, obeća Will, dobacujući Mortu upitni pogled. Njih trojica sjednu na kauč u dnevnoj sobi te Mort počne ispitivati Jacka.
“Detaljno mi opišite što se dogodilo”, jednostavno će on.
Jack započne: “Vraćam se ja tako kući, uđem i taman kad sam si išao natočiti piće, začujem pucanj iz Mikeove sobe. Uđem i netko puca na mene, promaši i praktički odleti iz sobe”, završi on.
Will se namršti. “Čekaj, zašto bi ubojica pucao, ako je žrtvu već probo nožem? To nema smisla”, reče.
“Vjerojatno da brže završi posao?” reče Jack zamišljeno. Will se zagleda u njega.
“Samo pretpostavljam”, pobuni se Jack. “Mislite li da bih ja ubio Mikea? Nema šanse!” reče.
Will se, još uvijek sumnjičavo gledajući Jacka, obrati Mortimeru: “Ali, recimo da je ubojica pucao da brže dokrajči žrtvu. Dobro. No zar nije čuo Jacka kako ulazi? Pa morao je čuti kako mu se obraća! Zašto bi pucao, zar je mislio da ga neće nitko čuti?” upita.
“Možda mu je to bila i namjera, da Jack dotrči u sobu zbog pucnja, da ga se riješi kao svjedoka”, reče Mort.
“Istina”, složi se Will.
“Uh!” rastreseno će Jack i ustane. “Idem na WC. Smijem li na WC?” upita otresito, vjerojatno zato što ga je Will praktički probadao pogledom. Mort, međutim, potvrdno kimne glavom i Jack ode. Čim su se vrata zatvorila, Will prozbori: “Ne može izaći kroz prozor, a drugih vrata nema, provjerio sam.”
“Bravo”, impresionirano će Mort. Will se ponosno isprsi.
Dok se ispitivanje odvijalo u dnevnom boravku, Stanford Lowinsky sjedio je na krevetu u svojoj sobi. Neko vrijeme zamišljeno je buljio u prazno, a onda se ustao i otvorio ladicu svog noćnog ormarića. Bila je prazna. Namršti se. Kamo li je mogla nestati? Mogao se zakleti da ju je ostavio upravo ovdje. Osim ako… Zaškrguta zubima i pomisli: Je li u pitanju Jack? Stan ga je već jedanput zatekao kako se nešto smuca po njegovoj sobi. Kada ga je pitao što radi, Jack mu je odgovorio da je izgubio nešto važno, pa da je u žurbi stao pretraživati sva mjesta u kući. Nekoliko puta mu se ispričao, nasmijao, a onda otišao. Stan iznervirano frkne, a onda mu se lice opusti. Jack mu je, zapravo, bio prilično drag. On je bio jedini od Stanovih prijatelja koji je poštovao njegovu želju da ostane sâm, nije ga pokušavao nagovoriti da počne viđati nekog drugog i prestane misliti na Sheileen. “Šteta”, pomisli. Sagne se i otvori donju ladicu ormarića. Zastane i u tišini promotri sadržaj ladice, da bi naposljetku odmahnuo glavom, kao da želi otresti misli i nedoumice koje su ga okupirale. Duboko uzdahne, zatvori oči, otvorio oči, odlučno zgrabi predmete iz ladice te izađe iz sobe.
U međuvremenu, u kupaonici, Jack je ušao i oprao ruke, čisto zato jer nije imao što raditi kako bi prikrio strah i nervozu. Zapravo, samo se htio maknuti od detektiva koji su ga promatrali ljutito i sumnjičavo. Kao da se nije već dovoljno krivio za prijateljevu smrt. Umio se i mokrog lica gledao u umivaonik. Prošlo je toliko godina, a krivnja, jad i neki vrlo neobični osjećaj zadovoljstva još uvijek su vladali njegovim umom. Jack uzdahne, podigne pogled prema ogledalu i na jedvite jade suspregne krik vidjevši Stana iza sebe.
“Stan, što to…” i bez ikakvog upozorenja, Stan ga probode. Jackove zjenice skupiše se od šoka i iznenađenja gledajući u svog prijatelja.
“Žao mi je. Dobar si prijatelj i sve to, ali moram se riješiti svjedoka i to uspješno ovaj put”, reče. ” Usput, jesi li ti možda negdje vidio onu moju uokvirenu fotografiju Sheileen?” upita ga, kao da bezbrižno čavrljaju u nekom kafiću. Njegove bezizražajne hladne oči pokazivale su žaljenje. Netremice je promatrao svoju drugu žrtvu u oči, pritišćući mu bodež sve dublje u prsa. Jack je nepomično stajao i nijemo otvarao usta, potpuno nepomičan od šoka i boli.
U jednom trenu, vrata se treskom otvore i unutra utrče Mortimer i William, obojica s izvučenim revolverima. Mortove oči više nisu bile zamišljene i smirene, u njima je sada gorjela plamsajuća vatra. Obojica su držali upereno oružje u Stana koji ih je monotono gledao.Iako je izgledao kao da mu sveukupna situacija dosađuje, iz džepa izvadi revolver i uperi ga u Jacka koji je grcao i kašljucao krv.
“Još ima šanse da ga spasite, ali ako mi dođete preblizu, bit ću prisiljen izbrisati vam tu opciju”, hladnokrvno će on. Will pogleda Morta. Mort kimne glavom, pokazujući da mu vjeruje. Will shvati i sporo spusti oružje na pod. Mort ponovi kretnju.
“Zašto ovo radiš? Pretpostavljam da bi se barem potrudio pronaći razlog za ubojstvo Mikea?” upita Mort, gledajući Stana. Ovaj se zaustavi, raširi oči kao da su ga riječi detektiva pogodile u lice.
“Vi, vi… VI NEMATE POJMA ŠTO JE ON UČINIO!!!” zaurla Stan odjednom, kipeći od bijesa. Will poskoči, iznenađen reakcijom. Mort ga je, naprotiv, samo gledao. Stan je napeo tijelo, ruke su mu se tresle, a isto je vrijedilo za revolver u njegovoj ruci.
Sjećanja su ga preplavila. Ta prekrasna, lepršava kosa, iskričave oči, anđeoski glas… Bila je savršena. Njezino strpljenje i tolerancija potpuno su poništavali Stanovu divlju i temperamentnu prirodu. Bilo je nekoliko njegovih ispada koji su rezultirali razbijenim namještajem, šaputanjem susjeda, a jednom čak i intervencijom policije. Jest, Stan je bio svjestan svoje sklonosti da eksplodira poput bombe i nasrne na nekog, ali nikad, NIKAD, ni u najluđem snu taj bijes nije bio usmjeren na Sheileen. Sheileen, predivnu, prelijepu, dobroćudnu i pametnu Sheileen…
U prostoriji je vladao muk. Stan je gledao u detektive i držao oružje u ruci, malo čvršće nego prije. Jack se pokušao podignuti, ali nije uspio. Will mu se približi, smetnuvši s uma da je na Stanovu nišanu. Spasiti barem jedan život bio mu je prioritet. Stan zaurla i zapuca u strop, kao znak upozorenja za Willa. On se naposljetku predomisli i namršteno vrati na mjesto gdje je prije stajao, pored Mortimera.
Jack nesretno zastenje. Stanu pogled odleti na njega i u jednom trenu na licu mu se odrazi zabrinutost i strah, ali te emocije ubrzo nestanu s njegovog lica, zamjenjujući ih bijesom i tugom. Sjetio se riječi policajca koji mu je nešto nesuvislo brbljao o svojem žaljenju i o tome kako je Sheileen mrtva. Da, baš. Sheileen. Mrtva. Tko bi uopće bio toliko glup da podigne ruku na njegovu Sheileen, zaručnicu najjačeg i najopasnijeg tipa u Washingtonu? Policajac je zatim spomenuo nešto o tome kako je Sheileen sama sebi oduzela život. E to ga je tek naljutilo. Zašto izmišlja?! Stan ga je odalamio, nakon čega se ne sjeća skoro ničega, osim prizora mrtve, krvave Sheileen.
Odjednom sav taj bijes i jad koji su se nakupljali u njemu već godinama, izađe na vidjelo. Stan nastavi, ovaj put tiše. “On… On se oduvijek zanimao za Sheileen, ali ona je, usprkos njegovim patetičnim pokušajima udvaranja, odabrala mene. Njega je to naljutilo i posvađali smo se, a onda… Dan prije našeg vjenčanja on ju je zaskočio i onda ju je… on ju je…”, zastane, ne mogavši završiti rečenicu, ali Mort je shvatio što je htio reći.
Šokirano se zagledao u ubojicu. “To što joj je taj gad učinio, potpuno ju je slomilo. I ona se… ubila. Otišla. Zauvijek”, ponovno zastane, djelujući neutješno. A onda su mu se oči raširile od bijesa. “Volio sam je. Odlučio sam pronaći gada. I jesam. Mikea. Čekati da se uljuljka u lažni osjećaj sigurnosti i ubiti ga. To sam i učinio”, završi.
Pogleda u Mortimera i Jamesa. “A sada”, proguta, “sada ću ubiti i vas”, reče, uperivši revolver u njih.
Mort progovori: “Razmisli. Ubio si svog starog neprijatelja. Osvetio mu se. Sada si usmrtio najboljeg prijatelja. Što ćeš postići time da samo tako nastaviš ubijati ljude? Misliš li da bi Sheileen to željela? Da joj zaručnik postane serijski ubojica?”, reče on, netremice gledajući Stana.
On se zaustavi. “Imaš pravo”, reče, odjednom šapćući samo da ga je Mortimer mogao čuti. Podigne pištolj. “Žao mi je, Sheileen. Samo sam se htio osvetiti… oprosti mi”, prošaputa.
Bez upozorenja uperi pištolj prema sljepoočnici i povuče okidač, prije nego što su se Mort i James stigli uopće pomaknuti. Stanovo se tijelo srušilo na pod. Njegove mrtve, bezizražajne oči buljile su u prazno.
“K VRAGU!!!” zaurla Will. Mortimer je šokirano promatrao prizor.
“Au”, odjednom se javi Jack. “Boli.”
James se okrene prema njemu. “Joj, da, zaboravio sam na tebe”, reče Will, podupirući ga o sebe da može hodati. Pozvali su Hitnu koja se brzo pojavila.
“Ubojice”, tužno će Jack, “ubojice i kriminalci, eto s kim sam se sprijateljio.”
Mort ga potapša po ramenu. Odvezu se.
Will uzdahne: “Čovječe, koliko ubojstava…”, zatrese glavom i pogleda kolegu.
“Znaš, nekih dana dođe mi da odustanem od svega.”
“Ja i hoću”, reče Mort. Will ga iznenađeno pogleda.
“Bavit ću se pisanjem knjiga. I napokon ću moći provoditi više vremena s obitelji.”
U Willovim očima nazirala se tuga, ali shvaćao je i poštovao odluke svog prijatelja.
“Hoćemo li se prošetati gradom? Čuo sam da je došao cirkus”, Mort izvije obrvama, “čisto zato da razbistrimo misli?” predloži Will sliježući ramenima. Mort se nasmije. Dva stara druga, veselo čavrljajući odšetaju u sunčani grad.
Kasnije te večeri, u bolnici su skoro svi bolesnici spavali. Skoro svi. Samo je jedan stajao uspravno u krevetu. Prsa su mu bila omotana zavojima, ali zavoji nisu mogli prekriti ogromnu crvenu krvavu ranu. Jack je zamišljeno promatrao u sliku koju je držao u rukama. Na njoj mu se sretno smiješila predivna djevojka. Plava, sjajna kosa poput slapa padala joj je niz leđa. Oči su joj bile iskričave i plave, poput dijamanta. Jack joj se nježno nasmiješi.
“Sheileen”, tiho prozbori. “Nisam ti smio ono učiniti. Žao mi je. Jednostavno se nisam mogao obuzdati. Bila si tako pametna i lijepa… a ipak, umjesto mene odabrala si njega. Nikad to nisam shvaćao….” i odmahne glavom. Kroz prozor mračne sobe dopirala je svjetlost koja je obasjavala samo Jackovo lice. Stajao je tako u tišini i razmišljao… Toliko je boli i patnje prouzročio, a ipak… Ipak se izvukao, jedva okrznut.
